Prisutni ili stalno dostupni?

Što uopće znači biti prisutan danas? Ubraja li se prisutnost među riječi koje su nam na našoj nepisanoj listi životnih prioriteta? Poput zdravlja, financijske slobode ili istinske sreće?  Rekla bih da da. Nedavno sam bila u Brusselsu, na poziv Europske Komisije, kao content creator. U gradu u kojem se raspravlja o zakonima, regulativama i pravilima koja pokušavaju sustići stvarnost u kojoj živimo. I dok se tamo ozbiljno govori o digitalnim platformama, algoritmima i zaštiti korisnika, shvatiš koliko je problem korištenja mobitela zapravo dubok i koliko ga mi svakodnevno normaliziramo.

Mobitel je od alata postao opterećenje. Više ne služi samo komunikaciji ili informiranju, nego stalnom odvlačenju pažnje. Otvaraš ga na minutu, a zatvoriš deset minuta kasnije, s osjećajem zasićenosti, nemira ili usporedbe s nečijim tuđim životom. Nisi se odmorio. Nisi dobio vrijeme za sebe. Samo si potrošio pažnju. Ili, znate onaj osjećaj, kad uđete u jednu prostoriju u svom domu i ne možete se sjetiti zašto ste tu došli, niti se možete sjetiti koju stvar tražite. Zatim se vraćate u prostoriju iz koje ste se uputili i sjetite se što vam treba pa se opet vraćate toj prvoj sobi. Pa tako nešto mi je slično postalo i s mobitelom. Uđem na Instagram, recimo da je radi posla, i krenem tražiti nečiji profil, neki spremljen video koji mi je u tom trenutku potreban, ali neke druge stvari mi odvuku pažnju i ja više ne znam zašto sam tu, ali i dalje scrollam.

Prisutni ili samo online?

Jesmo li stvarno mentalno i emotivno prisutni u vlastitom životu ili smo samo tehnički spojeni na mrežu, dostupni svima, ali odsutni od sebe i ljudi oko sebe?

Posljednjih godina, a posebno kad sam bila u Brusselsu i slušala kako se donose nove digitalne regulative, jasno mi je postalo da problem s mobitelima i osobito društvenim mrežama, nije samo nešto što svi imamo nego je to strukturalna stvarnost koja nas oblikuje.

Mobilni telefoni i aplikacije koje koristimo nisu neutralni alati. Dizajnirani su tako da uhvate našu pažnju, zadrže nas duže i prodaju je nekom drugom. Infinite scroll, AutoPlay, push notifikacije; sve su to elementi koji nisu slučajni, nego svjesno napravljeni da nas zadrže na ekranu, potičući kompulzivno ponašanje, stalnu potrebu za provjeravanjem i osjećaj da ako ne provjerimo odmah, nešto ćemo propustiti.

To nije samo užitak, to je ovisnost.

Mnogi danas koriste svoje telefone na način koji više podsjeća na ovisnički refleks nego na svjesnu upotrebu; otvaramo aplikaciju bez razloga, scrollamo bez cilja, vraćamo se opet i opet, i to bez stvarnog zadovoljstva ili koristi. Ljudi koji se pokušaju isključiti često otkrivaju koliko im je to zapravo teško.

Algoritmi koji guraju sadržaj pred nas nisu bezopasni. Oni uče o našim navikama, žele nas nagovoriti da ostanemo duže i biraju što ćemo vidjeti na temelju reakcija, a ne na temelju koristi za nas kao pojedince. Taj takozvani recommender system često nas uvlači u spiralu sve intenzivnijeg i ekstremnijeg sadržaja, kako bismo ostali što dulje angažirani. Odličan tekst na tu temu napisao je Domagoj Sever na svom webu, pa škicnite ovdje.

I to ima realne posljedice , osobito na djecu i mlade, ali i na nas odrasle: smanjuje se kapacitet za dubinu pažnje i fokus, kvalitetno provođenje vremena postaje izazov, prisutnost sada i ovdje često se gubi u praznom scrollanju.

Regulatori danas to počinju prepoznavati. Europska komisija pod Aktom o digitalnim uslugama traži da platforme ublaže ovisnički dizajn i zaštite korisnike, posebno mlade. Pod Aktom o digitalnim uslugama Europska Komisija preliminarno je utvrdila da Tik Tok krši akt o digitalnim uslugama zbog svog dizajna koji stvara ovisnost.

Ali dok se zakon mijenja, mi kao pojedinci često si dopustimo da telefon upravlja pažnjom više nego mi upravljamo svojim trenucima. Pa se dogodi da sjedimo s partnerom, prijateljem ili djetetom, ali pola našeg uma je u ekranu, a pola u nečemu što dolazi od nekog algoritma.

Staviti mobitel sa strane danas nije romantična ideja.

To je svjesna odluka da se vratimo sebi. Da pažnju usmjerimo tamo gdje je stvarna vrijednost, u razgovor, pogled, dodir, smijeh, tišinu. To ne mora biti radikalno, ali trebalo bi biti svjesno.

Definitivno mi je ovaj put u Belgiju  otvorio poglede na to kako  Europa funkcionira iznutra. Nije to neka apstraktna institucija, nego mjesto gdje se raspravlja, sluša i traže rješenja za stvarne ljude i stvarne izazove. Posjet Europskoj komisiji podsjetio me koliko su odluke koje se ondje donose zapravo dio naše svakodnevice. I koliko je važno razumjeti procese koji oblikuju Europu u kojoj živimo danas, ali i za generacije koje dolaze.

Posebno mi je ostavio dojam Emergency response coordination centre (ERCC) koji prati krize u realnom vremenu, koordinira pomoć među državama.

To je operativno središte EU-a koje 0–24 koordinira odgovor na velike nesreće i krize. Ukratko, kad se dogodi nešto ozbiljno ERCC povezuje pomoć, ljude i resurse. U to je uključena medicinska logistika, timovi za spašavanje; koordinacija između država; da pomoć stigne brzo, organizirano i onima kojima je najpotrebnija.

Novska gradi najmoderniji Centar gaming industrije u Europi, projekt vrijedan 76 milijuna eura.  Ne znam jeste li čuli za taj projekt? Evo iskreno, da nisam bila u Brusselsu ne bih znala! Centar je zamišljen kao mjesto gdje se obrazovanje, inovacije i industrija spajaju; studenti će imati priliku učiti i raditi uz najmoderniju opremu, a mlade talentirane timove podržavat će inkubatori i mentori kako bi razvijali svoje projekte i start-upove. To će biti prvi takav gejming centar u Europi.

Ono što me  veseli jest činjenica da se ovakva budućnost ne gradi negdje daleko, nego ovdje, kod nas. Projekt Novske pokazuje kako se europska sredstva mogu pretvoriti u konkretne prilike za mlade ljude, nova radna mjesta i jednu potpuno novu digitalnu priču regije.

A ono meni najslađe za kraj na ovom putovanju bio je naravno odlazak u grad i istraživanje samog centra. Nismo imali previše vremena, većinu smo sati proveli u zgradama Europske Komisije.  Nisam imala neka velika očekivanja, a opet, pretpostavljala sam da će biti nešto slično  sjevernoeuropskim urbanim gradovima koje sam već do sad posjetila. I naravno, nisam pogriješila, što da vam kažem Brussels je predivan!

Ima snažnu arhitektonsku tradiciju, bogatu kulturu kafića i malih lokala, pekara, preslatkih dizajnerskih dućančića. Multikulturalnost i urbanizam posvećen  pješacima i biciklistima, i meni ono jako lijepo, spoj starog i suvremenog. Moram priznati da nas je dobro “oprala” kiša, ali nismo se dali, i odlučili smo svejedno istražiti grad. Noćna svjetla, žive ulice, preslatke male čokolaterije i bistroi s identitetom.

Bio mi je gušt kao content creator prihvatiti poziv u Brussel i kročiti hodnicima i uredima Europske komisije s kojom sam još prošle godine imala priliku surađivati. Sjećate se moje objave vezane za Safety Gate stranicu gdje možete provjeriti proizvode jesu li sigurni za vaš dom, za vašu djecu i generalno za korištenje? Možeš potražiti konkretan proizvod i vidjeti zašto je označen kao opasan. Stavljam vam link, a i Reel na tu temu možete pogledati ovdje!